KORNJAČE (Chelonia)
Kornjače predstavljaju vrlo staru i primitivnu skupinu gmazova; njihovi najstariji pronađeni fosilni nalazi datiraju iz razdoblja perma, što je oko 280 miliona godina prije nove ere. Ove spore i trome životinje prvobitno su kopneni organizmi od kojih su se neke naknadno prilagodile životu u slatkim vodama i u moru. Poput svih gmazova kornjače su hladnokrvni organizmi, odnosno nemaju stalnu tjelesnu toplinu, te je ne mogu održavati neovisnom od temperature vanjske sredine. Najbogatije su zastupljene u tropskim krajevima. Red kornjača danas obuhvaća 11 porodica sa 25 rodova i oko 250 vrsta, od kojih je šest vrsta zabilježeno i u našoj zemlji. Od ovih šest vrsta jedna je kopnena (obična čančara - Testudo hermanni), dvije su slatkovodne (barska kornjača - Emys orbicularis, riječna kornjača - Mauremys caspica), a tri morske (glavata želva - Caretta caretta, zelena želva - Chelonia mydas i sedmopruga usminjača - Dermochelys coriacea). Od morskih kornjača jedino je glavata želva redoviti stanovnik Jadrana, zelena je želva tek nedavno sa sigurnošću zabilježena, dok prisustvo sedmopruge usminjače već odavno nije zabilježeno u Jadranu.

Oklop
Ono što kornjače na prvi pogled jasno razlikuje od ostalih gmazova jest njihov karakteristični koštani oklop. Oklop je uvijek sastavljen iz određenog broja koštanih ploča poredanih po utvrđenom rasporedu. Srastao je sa tijelom i samo s prednje i stražnje postoje otvori za prolaz glave, nogu i repa, koji se u slučaju opasnosti uvlače unutra. Gornji ili leđni dio oklopa naziva se karapaks (lat. carapax), a donji ili trbušni plastron (lat. plastron). Iznad svake ploče koštanog oklopa nalazi se odgovarajuća rožna ploča, ali se granice ovih dviju vrsta ploča ne poklapaju. Broj koštanih i rožnih ploča na karapaksu je znatno veći nego na plastronu. Karapaks je izgrađen od oko 50 koštanih i najmanje 38 rožnatih ploča, dok je plastron sastavljen od 11 koštanih i 12 rožnatih ploča. Sredinom karapaksa duž leđa pruža se pet ploča (lat. neuralia), koje su srasle sa trnolikim nastavcima pršljenova kralježnice. Desno i lijevo od neuralia prostire se po jedan niz od četiri široke ploče, srasle s rebrima koje se nazivaju rebrene ili costalia, dok se ivicom karapaksa u obliku vijenca pruža jedan niz malih pločica koje s donje strane graniče sa plastronom i nazivaju se ivične ili marginalia. One nemaju direktne veze sa kosturom kornjača. Među marginalnim pločama jedna mala, neparna pločica leži naprijed iznad posljednjih vratnih pršljenova i naziva se vratna (nuchale), dok se na suprotnoj strani, iznad repa nalazi jedna ili dvije nadrepne ploče (supracaudale). Plastron se skoro uvijek sastoji iz šest pari širokih ploča koje se međusobno dodiruju u jednoj središnjoj liniji. Oblik i međusobni odnos ovih ploča imaju veliki značaj pri identifikaciji.

Unutarnji kostur (endoskeleton) kod kornjača je sastavljen od aksijalnog (lubanja, kralježnica i rebra) i apendikularnog (rebra, ključna i zdjelična kost) dijela. Kralježnica je izgrađena od 40 - 50 kralješaka od kojih je samo 8 vratnih i 25 - 30 repnih slobodno. Ostali su svojim trnovitim nastavcima srasli sa karapaksom, dok su ključna i grudna kost srasle sa plastronom.

carapax

plastorn

pogledajte oklope kornjača

Veličina tijela
Maksimalna duljina oklopa kod većine živućih vrsta doseže do 30 cm. Istovremeno najmanje i najveće veličine zabilježene su kod predstavnika kopnene porodice Testudinidae. Najmanji oblici, poput južnoafričke kopnene kornjače Homopus signaforms, veličinom oklopa postižu 7 – 10 cm duljine, dok najveći, poput gigantske kornjače sa Aldabre (Aldabrachelys elephantina) narastu do 123 cm duljine. Što se živućih kornjača tiče veličinski rekord drže morski predstavnici; kod pojedinih je predstavnika vrste sedmopruga usminjača (Dermochelys coriacea) oklop dostigao gotovo 2 metra dužine, a težina tijela je iznosila 500 – 600 kg. Ipak, najveće do sada zabilježene vrste kornjača pripadnici su izumrle vrste porodice Protostegidae, morske kornjače iz razdoblja krede. Oklop ove vrste dostizao je gotovo tri metra dužine, dok se procijenjena težina tijela kretala preko 2 tone.

Brzina rasta
Kod pripadnika različitih porodica kornjača brzina rasta značajno varira i punu prosječnu veličinu dostižu u različito vrijeme. Neke vrste porodice Emydidae rastu tako brzo da svoju maksimalnu veličinu dostignu za 4 - 5 godina, dok pojedinim vrstama porodice Testudinidae za takvo nešto treba 10 - 12 godina. Brzina rasta se podudara sa vremenom dostizanja spolne zrelosti, manje vrste ranije spolno sazrijevaju. Tako mužjaci nekih Emydidae sazrijevaju za 4 - 5, a ženke za 5 - 6 godina. Po pravilu, mužjaci Testudinidae spolno sazrijevaju sa 6 - 8 godina, ženke sa 10 - 12 godina, međutim velike kornjače roda Geochelone sa razmnožavanjem započinju tek nakon 20 godina života.

Izgled tijela
Slobodni dijelovi tijela, glava, noge i rep prekriveni su rožnim krljuštima, dok je kod nekih koža na glavi sasvim gola. Naprijed na glavi se nalaze mali nosni otvori i obično jasno izdvojene slušne opne. Glava je odvojena od trupa dosta dugim vratom, koji se savija prilikom uvlačenja glave pod oklop. Vilice su bez zuba, prevučene čvrstom rožnom navlakom u obliku kljuna, slično kao kod ptica. Jezik je širok, debeo i mesnat. Oči su uvijek dobro razvijene i zaštićene očnim kapcima sa uzdužnim prorezom. Kod svih kornjača uvijek postoje dva para nogu čiji oblik ovisi o njihovom načinu života. Kod kopnenih kornjača noge su prilagođene hodanju, prsti su srasli i završavaju tupim kandžama; kod slatkovodnih prsti su spojeni opnama za plivanje, dok su kod morskih udovi posve prilagođeni plivanju i imaju oblik vesla. Zbog koštanog su oklopa oko tijela mnogi mišići izmijenjeni, tako da je mišićni sistem posve različit od onoga u ostalih kopnenih kralješnjaka. Dišu plućima. Odvojenih su spolova, imaju vanjske spolne organe, a oplodnja je unutrašnja. Mužjaci imaju neparni kopulatorni organ smješten iznad kloake. Često je razvijen spolni dimorfizam i mužjaci su većinom živahnijih boja od ženki. Parenju pojedinih vrsta često prethodi specifično "udvaranje", a borba za teritorij također nije rijetka.

mužjak

ženka

ženka i mužjak

Današnje su vrste u prehrani omnivori (svejedi), karnivori (mesojedi) i herbivori (biljojedi), ali je većina ipak omnivorna, odnosno hrane se mesom, ali i biljnom hranom. Izmet se izbacuje preko kloake, koja istovremeno služi i kao izlaz za spolne organe. Povrede većih dijelova oklopa zaliječuju se i zarastaju. Budući da nemaju sposobnost samostalnog reguliranja tjelesne temperature, dnevna i sezonska aktivnost je pod utjecajem temperature vanjske sredine. Stoga se pojedine vrste vole izlagati suncu u ranim jutarnjim satima, ali za vrijeme najvećih vrućina ostaju u hladu. U umjerenim područjima aktivnost im je ograničena na toplije razdoblje u godini, dok hladno razdoblje provode zakopane u zemlji gdje su zaštićene od niskih temperatura. U suhim područjima ili tijekom suša, postoji i drugi oblik mirovanja nazvan estivacija, koje provedu u stanju fiziološkog mirovanja dok ne nastupi povoljno razdoblje.

Razmnožavanje
Sve se razmnožavaju jajima (oviparno) koja ženke polažu u iskopanu rupu u zemlji ili pijesku. Kopnene kornjače legu relativno mali broj jaja, dok neke velike morske kornjače kao npr. zelena želva, polažu po 200 - 300 komada. U trenutku polaganja jaja ljuska im je mekana, u obliku kožaste opne tako da mogu proći kroz uski otvor na zadnjoj strani oklopa. Jamice u koje polažu jaja ženke iskopaju zadnjim nogama, a ukoliko je zemlja tvrda, znaju je omekšati mokraćom. Polaganje jaja obično dugo traje i ženke se tom prilikom jako iscrpe. Ljuska kasnije kalcificira i očvrsne, te jaja dobiju svoj uobičajeni okruglasti ili eliptični izgled. Većinom su sivkaste ili čisto bijele boje, veličinom rijetko prelaze 7 cm. Inkubacijsko razdoblje varira u ovisnosti o zemljopisnoj širini, obično traje 70 - 90 dana, ali kod mnogih porodica traje i mnogo duže, čak i do 200 dana. Embrionalni razvoj u jajima značajno ovisi o vanjskoj temperaturi, čiji nagli pad može uzrokovati veliki rizik za čitavo leglo. Iz jaja bogatih žumanjkom izlegu se potpuno razvijeni mladi mekanog oklopa koji postupno očvrsne nakupljanjem kalcija. Rast rožnih ploča na oklopu odvija se koncentrično na rubovima.

Životni vijek
Kornjače su među najdugovječnijim životinjama na Zemlji, od kojih neki predstavnici (posebice kod porodice Testudinidae) u prirodi mogu doživjeti preko 50 godina. Pojedine su u zatočeništvu dostigle starost od 100 godina. Međutim, na temelju osteo-kronoloških analiza ustanovilo se da njihova prosječna starost u prirodi nije veća od 35 godina, zbog mnogih opasnosti koje ih vrebaju. Mogu podnijeti teške povrede tijela, njihova žilavost i vitalnost u biologiji su poznati kao rijetki primjeri među višim životinjama.

Obična čančara (Testudo hermanni, Gmelin 1789) izuzetno je značajna i zakonom zaštićena vrsta hrvatske faune. Naseljava razmjerno usko i isprekidano područje europskog dijela Sredozemlja: jugoistok Španjolske i Baleare, južnu Francusku i Korziku, središnju i južnu Italiju, Siciliju i Sardiniju, obalna područja Hrvatske, Crne Gore, Albanije i Grčke, te dijelove Bosne i Hercegovine, Bugarske i Rumunjske.

Pogledajte dva kratka filma o kornjačama
(format: mpg, veličina: 4.5 MB, trajanje filma: 17 sekundi)	(format: mpg, veličina: 4.8 MB, trajanje filma: 16 sekundi)

U Hrvatskoj je česta u području Dalmacije do sjeverozapadne granice Zadar – Novigrad – Obrovac. Sjeverozapadno, uzduž Velebita, na otocima Rabu, Cresu i Krku, čančara je puno rjeđa. U kontinentalnim predjelima naše zemlje prirodno ne dolazi. U našoj je županiji čančara relativno česta životinjska vrsta, nalazimo je na prostoru od Konavala do doline Neretve i na otocima. Na širem dubrovačkom području naročito je česta u Dubrovačkom primorju i na Pelješcu. Također, ljudi je vrlo često udomljavaju u svojim vrtovima.

U okviru populacija koje naseljavaju Balkanski poluotok razlikuju se dvije podvrste, nominalna Testudo hermanni hermanni (Gmelin, 1789) i Testudo hermanni boettgeri (Mojsisovics, 1889). Relativno je lako međusobno razlikovati ove dvije podvrste; treba samo pogledati oblike koloracije na plastronu. Kod podvrste T. h. hermanni tamnija pigmentacija je cjelovitija i pokriva veću površinu plastrona, dok je kod T. h. boettgeri ona dosta slabije izražena sa većim nepigmentiranim prostorom u središnjem dijelu plastrona.

podvrsta Testudo hermanni hermanni

podvrsta Testudo hermanni boettgeri

Palearktičko područje naseljava još nekoliko srodnih vrsta roda Testudo: - grčka čančara (Testudo graeca, Linnaeus 1758) - obrubljena čančara (Testudo marginata, Schoepff 1792) - Horsfieldova čančara (Testudo (=Agrionemys) horsfieldi, Gray 1844) - egipatska čančara – Testudo kleinmanni (Lortet, 1883) Od nabrojenih vrsta samo je grčka čančara zabilježena u područjima neposredno uz Hrvatsku granicu.

pogledajte srodne vrste roda Testudo

Izgled tijela:
Noge su kratke i zdepaste, prsti su srasli zajedno, na prednjim nogama imaju 5, na stražnjim 4 pandže. Oklop je sa gornje strane maslinastožut s tamnim šarama, odozdo je sa svake strane crni rub. Nadrepna ili suprakaudalna ploča stražnjoj strani oklopa je uvijek podijeljena i prema tome parna. Na vrhu repa je oštar šiljak, dostiže dužinu oklopa od 12 – 20 cm, dok ženke T.h. boettgeri mogu narasti do 25 cm duljine.

Prehrana:
Hrani se uglavnom biljnom hranom (lišćem sočnih biljaka i plodovima), ali ponekad se znaju hraniti i kukcima, te lešinama uginulih životinja, u zarobljeništvu jede voće, lišće salate i ostatke hrane.

Položaj i zaštita:
Čančara je ozbiljno ugrožena promjenama koje je čovjek izazvao u okolišu, naročito na poljoprivrednim površinama koje se obrađuju pomoću mehanizacije, izlovljavanjem i prodajom na crnom tržištu i požarima. Čančare su zaštićene na nacionalnom i internacionalnom nivou (CITES Appendix II, EEC C1, Bernska konvencija Appendix B). Čančare iz naših krajeva često su predmet ilegalne trgovine, jedan od izuzetno loših primjera je sjeverna Dalmacija, gdje su nerijetko čančare, uz same ceste, uz voće i povrće nude strancima na prodaju.

Još u travnju 1965. tadašnji Republički zavod za zaštitu prirode SRH donio je Rješenje o zaštiti obične čančare. Prema Zakonu o zaštiti prirode zabranjeno je običnu čančaru uznemiravati te izdvajati iz njenih prirodnih obitavališta. Strogo je zabranjeno prikupljanje kornjače čančare i njenih jaja. Hvatanje čančare u znanstvene svrhe iznimno je dozvoljeno samo uz prethodnu suglasnost Republičkog zavoda za zaštitu prirode. Uništavanjem obične čančare nanosi se nenadoknadiva šteta našoj zavičajnoj fauni. Stoga treba najenergičnije reagirati na svaki pokušaj uništavanja ove vrste.

U Republici Hrvatskoj čančara je zakonom strogo zaštićena vrsta životinje. Zaštita je određena Zakonom o zaštiti prirode (Narodne novine 70/2005) odnosno Pravilnikom o proglašenju divljih svojti zaštićenim i strogo zaštićenim (Narodne novine 7/2006). Temeljem Priloga I navedenog Pravilnika čančara je proglašena strogo zaštićenom zavičajnom divljom svojtom. Prema članku 19. Zakona o zaštiti prirode (NN 70/2005) strogo zaštićenom svojtom može se utvrditi: divlja svojta kojoj prijeti izumiranje na području Republike Hrvatske; usko rasprostranjeni endem i divlja svojta zaštićena na temelju međunarodnog ugovora kojega je Republika Hrvatska stranka i koji je na snazi, potvrđenog od Republike Hrvatske. Istim su Zakonom o zaštiti prirode određene koje su to zabranjene radnje nad strogo zaštićenim životinjama (članak 85. stavak 2). Prema ovom članku zabranjena je svaka radnja kojom se divlje svojte bez opravdanog razloga ometaju i uznemiruju u njihovom prirodnom životu i slobodnom razvoju (rastjerivanje, proganjanje, uklanjanje, hvatanje, držanje, ozljeđivanje i njegovo ubijanje, te uništavanje ili oštećivanje njihovih staništa, gnijezda ili legla i obitavališta ili mijenjanje njezinih životnih uvjeta u mjeri u kojoj bi svojta postala ugrožena). Opravdani razlog utvrđuje Ministarstvo. Zabranjeno je i prikrivanje, prodaja, kupnja i otuđivanje ili pribavljanje na drugi način zaštićene biljke i životinje, kao i njegovo prepariranje. Istim su Zakonom također utvrđene i prekršajne sankcije za kršenje istih. Za svaku prouzročenu štetu nedopuštenim radnjama u odnosu na zaštićene svojte Zakonom je propisana novčana kazna za fizičke osobe u iznosu od 7.000,00 do 30.000,00 kn. Pravilnikom o visini naknade štete prouzročene nedopuštenom radnjom na zaštićenim životinjskim vrstama (Narodne novine 84/1996) propisan je iznos od 4.000,00 kn po jedinki kao naknada štete za ubijanje odnosno radnje koje prouzroče smrt životinje, a koji se kao imovinsko-pravni zahtjev podnosi nadležnom sudu. Nadalje, lov odnosno hvatanje čančara je i kazneno djelo sukladno čl. 258. Kaznenog zakona.