|
KORNJAČE
(Chelonia)
Kornjače predstavljaju vrlo staru i primitivnu skupinu gmazova;
njihovi najstariji pronađeni fosilni nalazi datiraju iz razdoblja
perma, što je oko 280 miliona godina prije nove ere. Ove spore i
trome životinje prvobitno su kopneni organizmi od kojih su se neke
naknadno prilagodile životu u slatkim vodama i u moru. Poput svih
gmazova kornjače su hladnokrvni organizmi, odnosno nemaju stalnu
tjelesnu toplinu, te je ne mogu održavati neovisnom od temperature
vanjske sredine. Najbogatije su zastupljene u tropskim krajevima.
Red kornjača danas obuhvaća 11 porodica sa 25 rodova i oko 250 vrsta,
od kojih je šest vrsta zabilježeno i u našoj zemlji. Od ovih šest
vrsta jedna je kopnena (obična čančara - Testudo
hermanni), dvije su slatkovodne (barska kornjača - Emys
orbicularis, riječna kornjača - Mauremys
caspica), a tri morske (glavata želva - Caretta
caretta, zelena želva - Chelonia
mydas i sedmopruga usminjača - Dermochelys
coriacea). Od morskih kornjača jedino je glavata želva redoviti
stanovnik Jadrana, zelena je želva tek nedavno sa sigurnošću zabilježena,
dok prisustvo sedmopruge usminjače već odavno nije zabilježeno u
Jadranu.
|
Opće tjelesne osobitosti
Oklop
Ono što kornjače na prvi pogled jasno razlikuje od ostalih gmazova
jest njihov karakteristični koštani oklop. Oklop je uvijek sastavljen
iz određenog broja koštanih ploča poredanih po utvrđenom rasporedu.
Srastao je sa tijelom i samo s prednje i stražnje postoje otvori
za prolaz glave, nogu i repa, koji se u slučaju opasnosti uvlače
unutra. Gornji ili leđni dio oklopa naziva se karapaks (lat. carapax),
a donji ili trbušni plastron (lat. plastron).
Iznad svake ploče koštanog oklopa nalazi se odgovarajuća rožna ploča,
ali se granice ovih dviju vrsta ploča ne poklapaju. Broj koštanih
i rožnih ploča na karapaksu je znatno veći nego na plastronu. Karapaks
je izgrađen od oko 50 koštanih i najmanje 38 rožnatih ploča, dok
je plastron sastavljen od 11 koštanih i 12 rožnatih ploča. Sredinom
karapaksa duž leđa pruža se pet ploča (lat. neuralia),
koje su srasle sa trnolikim nastavcima pršljenova kralježnice. Desno
i lijevo od neuralia prostire se po jedan niz od četiri široke ploče,
srasle s rebrima koje se nazivaju rebrene ili costalia,
dok se ivicom karapaksa u obliku vijenca pruža jedan niz malih pločica
koje s donje strane graniče sa plastronom i nazivaju se ivične ili
marginalia. One nemaju direktne
veze sa kosturom kornjača. Među marginalnim pločama jedna mala,
neparna pločica leži naprijed iznad posljednjih vratnih pršljenova
i naziva se vratna ( nuchale), dok
se na suprotnoj strani, iznad repa nalazi jedna ili dvije nadrepne
ploče ( supracaudale). Plastron
se skoro uvijek sastoji iz šest pari širokih ploča koje se međusobno
dodiruju u jednoj središnjoj liniji. Oblik i međusobni odnos ovih
ploča imaju veliki značaj pri identifikaciji.
Unutarnji kostur ( endoskeleton)
kod kornjača je sastavljen od aksijalnog (lubanja, kralježnica i
rebra) i apendikularnog (rebra, ključna i zdjelična kost) dijela.
Kralježnica je izgrađena od 40 - 50 kralješaka od kojih je samo
8 vratnih i 25 - 30 repnih slobodno. Ostali su svojim trnovitim
nastavcima srasli sa karapaksom, dok su ključna i grudna kost srasle
sa plastronom.

carapax |

plastorn |

pogledajte oklope kornjača |
|
Veličina
tijela
Maksimalna duljina oklopa kod većine živućih vrsta doseže do 30
cm. Istovremeno najmanje i najveće veličine zabilježene su kod predstavnika
kopnene porodice Testudinidae. Najmanji oblici, poput južnoafričke
kopnene kornjače Homopus signaforms,
veličinom oklopa postižu 7 – 10 cm duljine, dok najveći, poput gigantske
kornjače sa Aldabre (Aldabrachelys elephantina)
narastu do 123 cm duljine. Što se živućih kornjača tiče veličinski
rekord drže morski predstavnici; kod pojedinih je predstavnika vrste
sedmopruga usminjača (Dermochelys coriacea)
oklop dostigao gotovo 2 metra dužine, a težina tijela je iznosila
500 – 600 kg. Ipak, najveće do sada zabilježene vrste kornjača pripadnici
su izumrle vrste porodice Protostegidae, morske kornjače iz razdoblja
krede. Oklop ove vrste dostizao je gotovo tri metra dužine, dok
se procijenjena težina tijela kretala preko 2 tone. |
Brzina
rasta
Kod pripadnika različitih porodica kornjača brzina rasta značajno
varira i punu prosječnu veličinu dostižu u različito vrijeme. Neke
vrste porodice Emydidae rastu tako brzo da svoju maksimalnu veličinu
dostignu za 4 - 5 godina, dok pojedinim vrstama porodice Testudinidae
za takvo nešto treba 10 - 12 godina. Brzina rasta se podudara sa
vremenom dostizanja spolne zrelosti, manje vrste ranije spolno sazrijevaju.
Tako mužjaci nekih Emydidae sazrijevaju za 4 - 5, a ženke za 5 -
6 godina. Po pravilu, mužjaci Testudinidae spolno sazrijevaju sa
6 - 8 godina, ženke sa 10 - 12 godina, međutim velike kornjače roda
Geochelone sa razmnožavanjem započinju
tek nakon 20 godina života.
|
Izgled
tijela
Slobodni dijelovi tijela, glava, noge i rep prekriveni su rožnim
krljuštima, dok je kod nekih koža na glavi sasvim gola. Naprijed
na glavi se nalaze mali nosni otvori i obično jasno izdvojene slušne
opne. Glava je odvojena od trupa dosta dugim vratom, koji se savija
prilikom uvlačenja glave pod oklop. Vilice su bez zuba, prevučene
čvrstom rožnom navlakom u obliku kljuna, slično kao kod ptica. Jezik
je širok, debeo i mesnat. Oči su uvijek dobro razvijene i zaštićene
očnim kapcima sa uzdužnim prorezom. Kod svih kornjača uvijek postoje
dva para nogu čiji oblik ovisi o njihovom načinu života. Kod kopnenih
kornjača noge su prilagođene hodanju, prsti su srasli i završavaju
tupim kandžama; kod slatkovodnih prsti su spojeni opnama za plivanje,
dok su kod morskih udovi posve prilagođeni plivanju i imaju oblik
vesla. Zbog koštanog su oklopa oko tijela mnogi mišići izmijenjeni,
tako da je mišićni sistem posve različit od onoga u ostalih kopnenih
kralješnjaka. Dišu plućima. Odvojenih su spolova, imaju vanjske
spolne organe, a oplodnja je unutrašnja. Mužjaci imaju neparni kopulatorni
organ smješten iznad kloake. Često je razvijen spolni dimorfizam
i mužjaci su većinom živahnijih boja od ženki. Parenju pojedinih
vrsta često prethodi specifično "udvaranje", a borba za
teritorij također nije rijetka.

mužjak
|

ženka |

ženka i mužjak |
Današnje su vrste u prehrani omnivori
(svejedi), karnivori (mesojedi) i herbivori (biljojedi), ali je
većina ipak omnivorna, odnosno hrane se mesom, ali i biljnom hranom.
Izmet se izbacuje preko kloake, koja istovremeno služi i kao izlaz
za spolne organe. Povrede većih dijelova oklopa zaliječuju se i
zarastaju. Budući da nemaju sposobnost samostalnog reguliranja tjelesne
temperature, dnevna i sezonska aktivnost je pod utjecajem temperature
vanjske sredine. Stoga se pojedine vrste vole izlagati suncu u ranim
jutarnjim satima, ali za vrijeme najvećih vrućina ostaju u hladu.
U umjerenim područjima aktivnost im je ograničena na toplije razdoblje
u godini, dok hladno razdoblje provode zakopane u zemlji gdje su
zaštićene od niskih temperatura. U suhim područjima ili tijekom
suša, postoji i drugi oblik mirovanja nazvan estivacija, koje provedu
u stanju fiziološkog mirovanja dok ne nastupi povoljno razdoblje.
|
Razmnožavanje
Sve se razmnožavaju jajima (oviparno) koja ženke polažu u iskopanu
rupu u zemlji ili pijesku. Kopnene kornjače legu relativno mali
broj jaja, dok neke velike morske kornjače kao npr. zelena želva,
polažu po 200 - 300 komada. U trenutku polaganja jaja ljuska im
je mekana, u obliku kožaste opne tako da mogu proći kroz uski otvor
na zadnjoj strani oklopa. Jamice u koje polažu jaja ženke iskopaju
zadnjim nogama, a ukoliko je zemlja tvrda, znaju je omekšati mokraćom.
Polaganje jaja obično dugo traje i ženke se tom prilikom jako iscrpe.
Ljuska kasnije kalcificira i očvrsne, te jaja dobiju svoj uobičajeni
okruglasti ili eliptični izgled. Većinom su sivkaste ili čisto bijele
boje, veličinom rijetko prelaze 7 cm. Inkubacijsko razdoblje varira
u ovisnosti o zemljopisnoj širini, obično traje 70 - 90 dana, ali
kod mnogih porodica traje i mnogo duže, čak i do 200 dana. Embrionalni
razvoj u jajima značajno ovisi o vanjskoj temperaturi, čiji nagli
pad može uzrokovati veliki rizik za čitavo leglo. Iz jaja bogatih
žumanjkom izlegu se potpuno razvijeni mladi mekanog oklopa koji
postupno očvrsne nakupljanjem kalcija. Rast rožnih ploča na oklopu
odvija se koncentrično na rubovima.
|
Životni
vijek
Kornjače su među najdugovječnijim životinjama na Zemlji, od kojih
neki predstavnici (posebice kod porodice Testudinidae) u prirodi
mogu doživjeti preko 50 godina. Pojedine su u zatočeništvu dostigle
starost od 100 godina. Međutim, na temelju osteo-kronoloških analiza
ustanovilo se da njihova prosječna starost u prirodi nije veća od
35 godina, zbog mnogih opasnosti koje ih vrebaju. Mogu podnijeti
teške povrede tijela, njihova žilavost i vitalnost u biologiji su
poznati kao rijetki primjeri među višim životinjama.
|
Testudo hermanni - čančara (obična
kornjača) Obična čančara
( Testudo hermanni, Gmelin 1789)
izuzetno je značajna i zakonom zaštićena vrsta hrvatske faune. Naseljava
razmjerno usko i isprekidano područje europskog dijela Sredozemlja:
jugoistok Španjolske i Baleare, južnu Francusku i Korziku, središnju
i južnu Italiju, Siciliju i Sardiniju, obalna područja Hrvatske,
Crne Gore, Albanije i Grčke, te dijelove Bosne i Hercegovine, Bugarske
i Rumunjske.
Pogledajte dva kratka filma o kornjačama
|
(format: mpg,
veličina: 4.5 MB,
trajanje filma: 17 sekundi)
|
(format: mpg,
veličina: 4.8 MB,
trajanje filma: 16 sekundi)
|
U Hrvatskoj je česta u području Dalmacije do sjeverozapadne granice
Zadar – Novigrad – Obrovac. Sjeverozapadno, uzduž Velebita, na otocima
Rabu, Cresu i Krku, čančara je puno rjeđa. U kontinentalnim predjelima
naše zemlje prirodno ne dolazi. U našoj je županiji čančara relativno
česta životinjska vrsta, nalazimo je na prostoru od Konavala do
doline Neretve i na otocima. Na širem dubrovačkom području naročito
je česta u Dubrovačkom primorju i na Pelješcu. Također, ljudi je
vrlo često udomljavaju u svojim vrtovima.
U okviru populacija koje naseljavaju Balkanski poluotok razlikuju
se dvije podvrste, nominalna Testudo hermanni
hermanni (Gmelin, 1789) i Testudo
hermanni boettgeri (Mojsisovics, 1889). Relativno je lako
međusobno razlikovati ove dvije podvrste; treba samo pogledati oblike
koloracije na plastronu. Kod podvrste T.
h. hermanni tamnija pigmentacija je cjelovitija i pokriva
veću površinu plastrona, dok je kod T.
h. boettgeri ona dosta slabije izražena sa većim nepigmentiranim
prostorom u središnjem dijelu plastrona.

podvrsta Testudo hermanni hermanni
|

podvrsta Testudo hermanni boettgeri
|
Palearktičko područje naseljava još nekoliko srodnih vrsta roda
Testudo:
- grčka čančara (Testudo graeca,
Linnaeus 1758)
- obrubljena čančara (Testudo marginata,
Schoepff 1792)
- Horsfieldova čančara (Testudo (=Agrionemys)
horsfieldi, Gray 1844)
- egipatska čančara – Testudo kleinmanni
(Lortet, 1883)
Od nabrojenih vrsta samo je grčka čančara zabilježena u područjima
neposredno uz Hrvatsku granicu.
|
pogledajte srodne vrste roda Testudo |
|
Životni
prostor i način života:
Čančara je kornjača, a svim je kornjačama životna lozinka: tko polako ide,
daleko stigne. Kada osjeti opasnost, spas će potražiti u zaštiti
svojega čvrstog oklopa. Izuzetno se lako navikava na sužanjstvo
i vrlo često i u našem Gradu ljudi udomljavaju čančare u svojim
vrtovima, stanovima ili na balkonskim terasama. Udomimo li čančaru
u vrtu ili u kući (u terariju), lako će se naviknuti i snaći. U
jelu nije probirač, pa joj svakojako povrće ide u tek, a usput pojede
i crve, pužiće, gusjenice i slično. Bude li hrane u obilju, neće
joj dodijati da pomalo žvače od jutra do mraka; nema li hrane –
izdržat će bez nje i čitave tjedne. I tako dan po dan, čančara proživi
svojih pedesetak i više godina. Žive pojedinačno, samo u vrijeme parenja
traže partnera. Rastu vrlo sporo, ali zato imaju dugi životni vijek.
Neobično je otporna te izuzetno dobro preživljava razne ozljede.
|

pogledajte fotografije kornjača
|
Obična čančara
živi po suhim, kamenitim, grmljem obraslim toplim predjelima
mediteranskog područja. Najčešća je po travnatim kamenjarskim
ravnicama, gdje se često susreće po rubovima maslinjaka, šikara
i na obradivim područjima. Rjeđe je možemo naći u brdovitim
područjima, dok je iznad 700 m vrlo rijetka. Izbjegava ekstremne
temperature, zimsko razdoblje u stanju mirovanja provodi plitko
zakopana pod zemljom. Prije nego što dobro zahladi, a to je
obično krajem listopada, čančara u zemlji iskopa rupu u kojoj
će dočekati tople proljetne dane. Iz zimskog se sna budi tijekom
ožujka i travnja i kreću u potragu za partnerom. Odmah nakon
toga dolazi do parenja.
Iako inače vrlo miroljubljivi, mužjaci u vrijeme parenja postaju
vrlo ratoborni. Kao pravi hrvači, suparnici nastoje jedan drugoga
prevrnuti na leđa. U međusobnoj potjeri znaju se i satima sukobljavati
u tako žestokoj borbi. Pobijeđeni će dugo mlatarati nogama dok mu
ne uspije osoviti se. Za trajniju uspomenu na poraz, pobjednik će
ga još ljuto ugristi. Kornjače grizu bezubim čeljustima kao oštrim
kljunom.
|
|
Razmnožavanje:
Čančare se pare neposredno nakon zimskog sna, u lipnju. Kada mužjak osjeti potrebu za parenjem, krene u potragu za odgovarajućom ženkom. U vrijeme parenja spremne ženke ispuštaju osobite mirise, raspoznatljive samo čančarama, pomoću kojih ih mužjaci mogu lakše pronaći. Nakon što pronađe pogodnu ženku započinje ritual parenja. Mužjak najprije započne njušiti i povremeno lagano grickati ženku, nakon čega ona obično počinje trčati pred njim. Nakon nekog vremena ženka zastane, a mužjak joj ponovno počne grickati prednje noge i glavu, koje ona uvlači u oklop kako bi se zaštitla od njegovih ugriza. Mužjak ovom prilikom zna biti vrlo agresivan, a ugrizi mu često znaju biti vrlo snažni. Cijelo ovo vrijeme mužjak se pokušava spariti s ženkom naskačući joj s leđa. Ukoliko ženka prihvati mužjaka, parenje započinje i to prilikom mužjak ispušta glasove nalik pištanju, dok se ženka u principu ne glasa. Tijekom parenja ženka se cijelo vrijeme pomalo pomiče prema naprijed, a on ide za njom i naskakuje je. U slučaju da ženka ne odgovara na udvaranje, mužjak zna biti vrlo agresivan prema njoj. U mužjaka se sperma stvara tijekom ljeta i ostaje kroz hibernaciju do slijedećeg proljeća i parenja, a kod ženke se također jaja počinju ljeti razvijati i razvoj im se dovršava na proljece. Prije krajnjeg razvoja ljuske ono biva oplođeno. Također, ženka se ne mora svaki puta pariti da bi bila jaja bila oplođena, jer ima sposobnost čuvanja sperme u sebi do četiri godine. To znači, da čak i ako nema mužjaka oko sebe, može sama oploditi svoja jaja u razdoblju od jedne do tri godine od kada je primila spermu.
Nakon parenja i oplodnje ženka počne tražiti pogodno mjesto za polaganje jaja. Najprije vrhom čeljusti počne pipati zemlju i zagrebavati zemlju prednjim nogama. Kada pronađe neko zaklonjeno, suncu izloženo mjesto u rahloj zemlji započne stražnjim nogama kopati jamicu. U njoj odloži 3 – 15, obično 6 – 8 bijelih ovalnih ili okruglastih jaja, veličine golubljih. Cijeli proces polaganja jaja, od početka kopanja, polaganja i zatrpavanja traje oko 3 sata. Nakon što zatrpa rupu, završavaju njene materinske brige. Čančarina jaja ostaju dugo u zemlji; u idealnim uvjetima inkubacija traje izmedu 8 i 11 tjedana (60 do 90 dana), mladunci iz jaja izlaze u rujnu. Što je temperatura zraka niža, to inkubacija dulje traje. Idealna temperatura za inkubaciju je 30° - 31,5°C i u tim se uvjetima najčešće izliježu mladi miješanih spolova. Neka su istraživanja pokazala da niže temperature inkubacije rezultiraju većim brojem mužjaka, a da se kod temperatura viših od 31,5°C izlijezu ženke.
|
Nakon što dovrši embrionalni razvoj u jaju, mladunci počinju izlaziti van. Obično taj proces traje od 8 – 24 sata. Ponekad svi mladunci ne izađu u isto vrijeme van, neki izađu i dan kasnije. Probijanje iz ljuske jaja i izlazak iz gnjezdišta nisu nimalo lagan zadatak, treba se probiti i kroz sloj zemlje kojim su pokriveni. U svojim prvim trenucima izlaska iz jaja oklop im je skroz zgužvan i naboran od sklupčanog polozaja u jajetu. Kada se izlegu, veličine su 30 – 40 mm i sa 6 – 8 g težine prepuštene same sebi, ali jako aktivne i živahne i odmah spremne za samostalan život. Istog se trenutka počnu kretati, a kroz par sati, odnosno dana, oklop im se izravna i svakim danom postaje čvršći. Rastu polako, pa će veličinu svojih roditelja dostići tek za 5 - 7 godina. |
pogledajte fotografije razmnožavanja
(parenja, polaganja jaja i izlaska iz jaja) |
|
Izgled
tijela:
Noge su kratke i zdepaste, prsti su srasli zajedno, na prednjim
nogama imaju 5, na stražnjim 4 pandže. Oklop je sa gornje strane
maslinastožut s tamnim šarama, odozdo je sa svake strane crni rub.
Nadrepna ili suprakaudalna ploča stražnjoj strani oklopa je uvijek
podijeljena i prema tome parna. Na vrhu repa je oštar šiljak, dostiže
dužinu oklopa od 12 – 20 cm, dok ženke T.h.
boettgeri mogu narasti do 25 cm duljine.
|
Prehrana:
Hrani se uglavnom biljnom hranom (lišćem sočnih biljaka i plodovima),
ali ponekad se znaju hraniti i kukcima, te lešinama uginulih životinja,
u zarobljeništvu jede voće, lišće salate i ostatke hrane.
|
Položaj
i zaštita:
Čančara je ozbiljno ugrožena promjenama koje je čovjek izazvao u
okolišu, naročito na poljoprivrednim površinama koje se obrađuju
pomoću mehanizacije, izlovljavanjem i prodajom na crnom tržištu
i požarima. Čančare su zaštićene na nacionalnom i internacionalnom
nivou (CITES Appendix II, EEC C1, Bernska konvencija Appendix B).
Čančare iz naših krajeva često su predmet ilegalne trgovine, jedan
od izuzetno loših primjera je sjeverna Dalmacija, gdje su nerijetko
čančare, uz same ceste, uz voće i povrće nude strancima na prodaju.
Još u travnju 1965. tadašnji Republički zavod za zaštitu prirode
SRH donio je Rješenje o zaštiti obične čančare. Prema Zakonu o zaštiti
prirode zabranjeno je običnu čančaru uznemiravati te izdvajati iz
njenih prirodnih obitavališta. Strogo je zabranjeno prikupljanje
kornjače čančare i njenih jaja. Hvatanje čančare u znanstvene svrhe
iznimno je dozvoljeno samo uz prethodnu suglasnost Republičkog zavoda
za zaštitu prirode. Uništavanjem obične čančare nanosi se nenadoknadiva
šteta našoj zavičajnoj fauni. Stoga treba najenergičnije reagirati
na svaki pokušaj uništavanja ove vrste.
U Republici Hrvatskoj čančara je zakonom strogo zaštićena vrsta životinje. Zaštita je određena Zakonom o zaštiti prirode (Narodne novine 70/2005) odnosno Pravilnikom o proglašenju divljih svojti zaštićenim i strogo zaštićenim (Narodne novine 7/2006). Temeljem Priloga I navedenog Pravilnika čančara je proglašena strogo zaštićenom zavičajnom divljom svojtom. Prema članku 19. Zakona o zaštiti prirode (NN 70/2005) strogo zaštićenom svojtom može se utvrditi: divlja svojta kojoj prijeti izumiranje na području Republike Hrvatske; usko rasprostranjeni endem i divlja svojta zaštićena na temelju međunarodnog ugovora kojega je Republika Hrvatska stranka i koji je na snazi, potvrđenog od Republike Hrvatske. Istim su Zakonom o zaštiti prirode određene koje su to zabranjene radnje nad strogo zaštićenim životinjama (članak 85. stavak 2). Prema ovom članku zabranjena je svaka radnja kojom se divlje svojte bez opravdanog razloga ometaju i uznemiruju u njihovom prirodnom životu i slobodnom razvoju (rastjerivanje, proganjanje, uklanjanje, hvatanje, držanje, ozljeđivanje i njegovo ubijanje, te uništavanje ili oštećivanje njihovih staništa, gnijezda ili legla i obitavališta ili mijenjanje njezinih životnih uvjeta u mjeri u kojoj bi svojta postala ugrožena). Opravdani razlog utvrđuje Ministarstvo. Zabranjeno je i prikrivanje, prodaja, kupnja i otuđivanje ili pribavljanje na drugi način zaštićene biljke i životinje, kao i njegovo prepariranje. Istim su Zakonom također utvrđene i prekršajne sankcije za kršenje istih. Za svaku prouzročenu štetu nedopuštenim radnjama u odnosu na zaštićene svojte Zakonom je propisana novčana kazna za fizičke osobe u iznosu od 7.000,00 do 30.000,00 kn. Pravilnikom o visini naknade štete prouzročene nedopuštenom radnjom na zaštićenim životinjskim vrstama (Narodne novine 84/1996) propisan je iznos od 4.000,00 kn po jedinki kao naknada štete za ubijanje odnosno radnje koje prouzroče smrt životinje, a koji se kao imovinsko-pravni zahtjev podnosi nadležnom sudu. Nadalje, lov odnosno hvatanje čančara je i kazneno djelo sukladno čl. 258. Kaznenog zakona.
|
©2003.-2012. Ekološka udruga "Čiopa"
Sva prava pridržana.
|
|