GMAZOVI
Nasuprot siromaštvu faune vodozemaca, svijet gmazova je bogatiji i odlikuje se većim brojem vrsta. Od gmazova su česte gušterice kojih je na našem području prisutno više vrsta. Naročito su zanimljive endemične oštroglava gušterica (Lacerta oxycephala), krška gušterica (Podarcis melisellensis) i podvrsta primorske gušterice (Podarcis sicula ragusae), te kućni macaklin (Hemidactilus turcicus). Često se vidi i posve bezopasni zmijoliki gušter glavor (Ophisaurus apodus). Zmije su također brojne, sve neotrovnice, od otrovnica se susreće poskok.

Kornjače
Kornjače se već na prvi pogled razlikuju od ostalih životinja po svom čvrstom koštanom oklopu sastavljenom uvijek iz određenog broja koštanih ploča, raspoređenih po utvrđenom planu. Oklop je srastao sa tijelom i samo naprijed i pozadi postoje otvori za glavu, noge i rep. Kornjače su među najdugovječnijim životinjama na Zemlji i neki tropski primjerci dostižu starost od 200-300 godina. Na dubrovačkom području žive tri vrste kornjača; jedna kopnena i dvije slatkovodne.

U prvom redu treba spomenuti zakonom zaštićenu kornjaču čančaru (Testudo hermanni). Ova kornjača se razmjerno često susreće na cijelom dubrovačkom području. Živi po suhim, kamenitim mjestima; uz rubove šumaraka, maslinjaka i šikara i na obradivim područjima. Veličine je 20-25 cm. Hrani se sočnim lišćem, plodovima i kukcima. Obična čančara prespava zimu, zakopana u zemlji iz koje izlazi u kasno proljeće. Odmah nakon toga dolazi do parenja. Ženka pronađe neko zaklonjeno, suncu izloženo mjesto gdje u rahloj zemlji iskopa jamicu u kojoj odloži desetak bijelih jaja, veličine jaja goluba. Nakon duže inkubacije izlegu se mlade kornjače, koje su odmah spremne za samostalan život. Rasprostranjena u jugoistočnoj Europi, južnoj Italiji, Siciliji, Sardiniji, Korzici, Balearima i dijelu južne Francuske.

Barska kornjača (Emys orbicularis) živi u mirnim ili sporotekućim vodama sa muljevitim i glibovitim dnom: u barama, ribnjacima, jezerima, kanalima, lokvama. Preko dana se obično ne udaljava mnogo od svoga vodenog prebivališta i većinom se sunčaju na obali, dok se noću znaju kretati i dalje od vode. Zimski san obično provode zakopane u mulj na dnu svog vodenog prebivališta. Parenje se također obavlja u vodi, obično tijekom svibnja. Jaja zakopavaju u zemlji i obično tek idućeg proljeća, poslije 10-11 mjeseci iz njih izlaze mladunci. Kao mesojedi hrane se manjim ribama, žabama i punoglavcima, vodenjacima, crvima, insektima i drugim sitnim životinjama, a samo u izuzetnim situacijama hrane se i biljnom hranom. Doseže 20-25 cm duljine. Rasprostranjena je širom Europe izuzev sjevera i dijela središnje Europe. U našem je području možemo pronaći u pojedinim lokvama i barama po Dubrovačkom primorju i Konavlima.

Riječna kornjača (Mauremys rivulata) je u našem zoogeografskom području izuzetna rijetkost i u Hrvatskoj je rasprostranjena samo uz uski priobalni pojas od Pelješca do Prevlake. Nađjena je u lokvama po Konavlima, u širem naplavljenom području oko izvora Omble, u lokvama kraj Gornjih Majkova (herpetološki rezervat) i močvari u Stonskom polju. Izgledom je vrlo slična barskoj kornjači, od koje se razlikuje karakterističnim žutim prugama i šarama na leđnom dijelu oklopa i po tome što su joj leđni i trbušni dio oklopa čvrsto i nepokretno spojeni. Vodi sličan način života kao barska kornjača, a mladi izlaze iz jaja iste sezone.

Gušteri
Gušteri su životinje izduženog, dorzoventralno spljoštenog ili sasvim cilindričnog, gotovo zmijolikog tijela prekrivenog krljuštima. Noge su dobro razvijene, osim kod nekih (glavor, sljepić) gdje su potpuno reducirane. Svi su naši gušteri potpuno bezopasne i bezazlene životinje.

Kućni macaklin (Hemidactylus turcicus), kod nas poznat pod imenom «tarantela» je noćna životinja nježnog ružičastog tijela prekrivenog sitnim krljuštima koje koži daju bradavičast izgled. Zbog takvog je izgleda kod neprosvijećenog stanovništva izazivala potpuno pogrešno vjerovanje o njegovoj otrovnosti. Međutim, ovo je posve bezopasna životinja, štoviše i neobično korisna, jer se hrani komarcima, paucima, muhama i drugim insektima. Macaklin uopće nije otrovan, jer nema nikakav otrovni aparat, niti u koži, niti u čeljustima. Cijelo je tijelo vrlo nježne građe i pri pokušaju hvatanja vrlo se lako povrijede. Naročito je lomljiv rep, ali se on vrlo brzo regenerira. Mnogo se češće susreće u ljudskim naseljima, nego u prirodi. Najčešće boravi po zgradama, također naseljava suha područja po pukotinama stijena i litica. Aktivna je noću, kada se često glasa oštrim, piskavim glasom. U proljeće ženka položi desetak jaja negdje u pijesak ili slično, nakon dužeg razdoblja iz jaja se izvale mladunci odmah sposobni za samostalan život. Kod nas je rasprostranjen po cijelom jadranskom primorju, inače ga ima i u priobalnim područjima zemljama uz Sredozemno i Crno more i u zapadnoj Aziji.

Zidni macaklin (Tarentola maurltanica) je veći od kućnog macaklina i dostiže 12-15 cm dužine. Koža je ljubičastosmeđe boje, sličnog izgleda kao kućni macaklin. Najčešće se nalazi po starim zidovima i kućama, kao i inače svuda pod kamenjem. To su također noćne životinje, koje samo katkada možemo vidjeti danju. U našem je primorju poznata naročito u okolici Zadra i na nekim otocima kao na Hvaru, inače naseljava mediteranske oblasti od južne Španjolske, obalno područje Italije i južne Grčke. U nas nije tako česta kao kućni macaklin.

Veliki zelembać (Lacerta trilineata) je predstavnik najvećih srednjeeuropskih gušterica, naraste i preko 30 cm. Naseljava sunčana kamenita područja obrasla raslinjem. Rasprostranjena u cijelom priobalnom području Jadrana, uključujući otoke. Kod nas je zabilježena na Lokrumu. Inače je rasprostranjena u jugoistočnom dijelu Balkanskog poluotoka.

Zidna gušterica (Podarcis muralis), jedna od vrlo čestih gušterica Europe, u našem je području prilično rijetka.

Primorska gušterica (Podarcis sicula) je raširena duž jadranske obale (Istra i Dalmacija) i po otocima. Još je rasprostranjena je u sjevernoj, istočnoj i južnoj Italiji, Siciliji i Korzici. Naseljava suha područja, najčešće se zadržava na kamenjaru i po zidovima oko ljudskih naselja, a možemo je naći i u vinogradima ili na pješčanim plažama. Prilično je velika, može dostići 25 cm duljine. Vrlo je varijabilna i opisano je dosta podvrsta, od kojih je nama posebno značajna Podarcis sicula ragusae koju je Otto Wettstein izdvojio prema nekim primjercima iz Dubrovnika. Dubrovnik je do sada jedino poznato nalazište ove podvrste guštera.

Autor: Igor Brautović

Oštroglava gušterica (Lacerta oxycephala) je endemična je vrsta užeg dijela južnog primorskog pojasa, vrlo malog areala rasprostranjenosti (južna Hrvatska, istočna Hercegovina i južni dio Crne Gore). Areal joj se proteže od obala Skadarskog jezera do rijeke Krke (Skradin-Šibenik) i na svim otocima u tom području. Na sjeveru dolinom Neretve dopire do Konjica. Lijepe je boje tijela; gornja je strana olovnoplava u raznim nijansama, prošarana mrežom crnih pruga, donja strana je jednobojno plavo-siva, u području grla je sasvim plava. Naraste do 20 cm. Naseljava gola i kamenita mjesta, gdje se skriva po pukotinama i pod kamenjem. Vrlo se često nalazi po kamenitim zidovima i ogradama, zidovima i krovovima kuća u naseljenim mjestima po kojima se izuzetno vješto i okretno kreće. U Dubrovniku je vrlo česta po gradskim tvrđavama i zidinama, a zabilježena je i na gotovo svim otocima našeg područja.

Autor: Igor Brautović

Autor: Boris Burić
Autor: Boris Burić

Krška gušterica (Podarcis melisellensis) je jadranski endem, naseljava primorske predjele s mnogobrojnim otocima i prodire duboko u unutrašnjost kopna. Areal prostranstva obuhvaća prostor od Soče i Vipave do Drima, tj. naseljava Istru i južni dio Kranjske, Dalmaciju s mnogim otocima, Hercegovinu i južni dio Bosne, Crnu Goru i samo zapadni kraj Albanije oko Skadra. Naseljava različite tipove suhih staništa: rubove puteva, suhe travnjake s rijetkim grmovima. U velikom se broju nalazi po krševitim i kamenitim predjelima, pretežno u nižim područjima, ali se susreće i na preko tisuću metara nad morem. Izbjegava goli krš i zadržava se ponajviše po kamenitim mjestima s nešto vegetacije (grmlje, trava). Uglavnom se kreće po zemlji, ali ponekad se penje na niže zidove i veće stijene. Dostiže oko 18 cm duljine. Za ovu su vrstu karakteristične značajne varijacije u boji i veličini tijela, naročito kod otočnih populacija te postoje mnogobrojne endemične podvrste. Najpoznatija je populacija na otoku Brusniku potpuno crne boje tijela.

Glavor (Ophisaurus apodus) je krupni, zmijoliki gušter žućkasto-smeđe boje, naraste i do 1 m. Naseljava niže oblasti do visine od nekoliko stotina metara, ali se najčešće nalazi na otvorenim područjima s livadama, poljima i grmljem, također i na kraškim predjelima bez raslinja. Često ga možemo vidjeti po zelenim površinama našeg Grada; u Gospinom polju, Hladnici, Babinom kuku. Vrlo je brz i pokretljiv i teško ga je pratiti. Najčešće se hrani guštericama, sitnim toplokrvnim životinjama (osobito miševima), ptičjim jajima, puževima, skakavcima i ostalim kukcima, a ponekad i zmijama. Mužjaci se bore u vrijeme parenja; ženka odlaže jaja ispod gustog grmlja i lišća; mladi tek u trećoj godini (dugi oko 30 cm) poprimaju boje odraslih. Uglavnom se viđa samo u najtoplijem dijelu godine, kad je i najaktivniji. Često ga možemo vidjeti kako se sunča na asfaltu prometnica i tako nastrada od vozila. Ljudi se bezrazložno boje glavora, iako je poput zelene krastače i kućnog macaklina vrlo korisna životinja. Rasprostranjen u južnom dijelu Balkanskog poluotoka, od Istre do delte Dunava, također u Turskoj.

Zmije
Zmije su životinje jako izduženog, cilindričnog tijela prekrivenog krljuštima koje završava tankim repom. Nemaju noga i kreću se isključivo vijuganjem tijela, oslanjajući se se o podlogu vrhovima rebara i poprečnim pločicama na trbuhu. Neke zmije imaju razvijen otrovni mehanizam sastavljen iz otrovne žlijezde koja izlučuje otrovni sekret, otrovnog zuba i mišića koji pri ugrizu stiskajući žlijezdu, potiskuje otrov u ranu. Otrovnice se lako raspoznaju po specifičnom obliku tijela. To su pretežno kraće i zdepaste zmije, široke trokutaste glave (zbog otrovnih žlijezda), sporije od neotrovnica. Dubrovačko je područje bogato zmijama, među kojima je samo jedna otrovnica, a to je poskok (Vipera ammodytes).

Zrva ili zmajur (Malpolon monspessulanus; poznata i pod nazivom Coelopeltis monspessulana) se ubraja među naše najduže zmije, naraste do 2 m. Naseljava suha kamenita i sunčana područja s niskim raslinjem; živi samo u nižim oblastima do visine od nekoliko stotina metara. Bojom je vrlo prilagođena okolini, te se teško primijeti. Ako se na nju slučajno nabasa, vrlo se agresivno brani. Javlja se strašnim, dugim i glasnim šištanjem, koje laiku natjera strah u kosti. Međutim, ovo je vrlo plašljiva zmija koja ujeda i šišti najviše iz straha. Hrani se gušterima, glodavcima i manjim pticama. Rasprostranjena je u sredozemnom području: u Italiji samo u Liguriji, na Kavkazu, u Iranu, Iraku, zapadnom dijelu Arabije, u Maloj Aziji, uz istočnu obalu Kaspijskog jezera, Iberski poluotok i Sjevernu Afriku.

Plava poljarica ili šilac (Coluber najadum, syn. Zamenis dahlii) se već na prvi pogled lako razlikuje od svih ostalih zmija svojim neobično tankim tijelom (nije deblja od prsta) i dugim, šiljastim repom. Dostiže 100-130 cm duljine. Vrlo je brza i hitra, pretežno se zadržava po nižim kamenitim oblastima sa mnogo nižeg raslinja. Pretežno se hrani gušterima, ali povremeno i skakavcima. Naseljava primorske predjele jugoistočne Europe.

Autor: Boris Bašić

Šara poljarica (Coluber gemonensis, syn. Zamenis gemonensis) je vrlo brza i hitra zmija, dugačkog tijela (dostiže i preko 2 m), jedna je od najvećih europskih zmija. Dosta je snažnog tijela, velike glave ovalnog oblika i tupe njuške. Uzduž hrvatskog primorja se javlja u nekoliko različitih oblika, koje su opisane kao zasebne podvrste. Naseljava suha sunčana kamenita područja obrasla grmljem i niskom vegetacijom. Rasprostranjena je od Istre, preko jadranske obale do Peloponeza, te na nekim otocima Egejskog mora.

Mišarica ili šareni guž, poznata još i kao crvenkrpica (Elaphe situla, syn. Coluber leopardinus) je najljepša i najšarenija zmija naše zemlje i Europe, ukrašena raznovrsnim i raznobojnim prugama i šarama smeđe i narančaste boje. Tijelo joj je tanko i vitko, dostiže oko 1 m u duljinu. Naseljava suha i sunčana kamenita područja obrasla grmljem, pretežno se hrani miševima. Rasprostranjena je u srednjoj i južnoj Italiji, na Siciliji, uz Jadransku obalu sve do Albanije, jugozapadnoj Grčkoj i na nekim otocima Egejskog mora, te u nekim dijelovima Male Azije i na Krimu. Dosta je čest u našem primorju.

Prugasti smuk ili kravosas (Elaphe quatorlineata, syn. Coluber quatuorlineatus) je najsnažnija i najdeblja zmije Europe, a pored šare poljarice i najduža, jer može preći duljinu od 2 metra. Za ovu su zmiju vezana pogrešna mišljenja o tome da kravama može sisati mlijeko, što je skroz netočno jer zmije uopće nemaju mogućnost sisanja. Iako je vrlo duga i snažna, kravosas je dosta miran i slabo pokretljiv i nije agresivan poput nekih drugih zmija. Zadržava se po nižim predjelima, osobito po rijetkim listopadnim šumama, hrani se miševima, štakorima i drugim manjim sisavcima, kao i pticama i njihovim jajima. Naseljava južni dio Balkanskog poluotoka, Italiju, Siciliju, te priobalni pojas Bugarske, Rumunjske i Ukrajine.

Smuk ili guž (Elaphe longissima, syn. Coluber longissimus, Coluber aesculapii) ima dosta naziva kako u narodu, tako i u znanosti. Poznata je i kao Eskulapova zmija i uzeta je kao simbol u ljekarstvu, Eskulap i Higija se uvijek predstavljaju ovom zmijom. O ovoj zmiji u narodu postoje razna praznovjerja, poput onog o sisanju mlijeka kravama. Slična je šari poljarici i prugastom smuku, pa ih miješaju i isto nazivaju. Dugačkog je i snažnog tijela, obično 1,5-2 metra. Bojom tijela dosta varira i većinom je tamna, dok je donja strana obično sasvim žuta ili svijetlo-žuta. Hrani se pretežno miševima, gušterima i mladim ptićima ispalim iz gnijezda. Najčešće se nalazi po rijetkim listopadnim šumama, niskom žbunju, zidovima, odlično se penje i po drveću. Rasprostranjen je u srednjoj i južnoj Europi od Francuske do Ukrajine.

Barska bjelouška (Natrix natrix, syn. Tropidonotus natrix) je najčešća i najrasprostranjenija među našim zmijama. Najčešće boravi uz manje mirne vode (lokve, kanali, bare). Dostiže od 1-1,5 m duljine. Vrlo je brza i vješto pliva i roni, može dugo izdržati pod vodom, rijetko se udaljavajući od nje. Pretežno se hrani žabama i ribama, rjeđe drugim organizmima. Na zimovanje se povlači vrlo kasno (X-XI mjesec), često po više primjeraka skupa zimuje. U proljeće se javlja prilično rano, već u veljači ili ožujku. Nakon parenja odloži 15-20 duguljastih jaja, obično u hrpama trulog lišća. Naseljava cijelu Europu, osim Irske, kod nas je dosta česta svugdje uz odgovarajuća mjesta.

Riječna bjelouška (Natrix tesselata, syn. Tropidonotus tessellatus) je nešto manja od prethodne vrste, svega do 1 metra. Pretežno živi oko tekućih voda, ali se nađe i u blizini mora. Vrlo vješto pliva i roni, a jednako tako se penje i po drveću, za razliku od prethodne vrste. Gotovo isključivo se hrani ribama, osim toga žabama i punoglavcima. Naseljava srednju i južnu Europu.

Smukulja (Coronella austriaca) je među našim najmanjim zmijama, kratkog i cilindričnog tijela, dostiže dužinu od 80-90 cm. Živi po suhim, kamenitim i sunčanim mjestima, pretežno na brdovitim i brežuljkastim područjim, uz obalu je rjeđa. Hrani se prvenstveno gušterima, kao i drugim zmijama, te miševima. Naseljava gotovo cijelu Europu.

Pržac ili crnokrpica (Telescopus fallax, syn. Tarbophis fallax), pretežno je aktivna predvečer. Dostiže oko 70-80 cm dužine. Inače je vrlo agresivna i rado ujeda, ali je potpuno bezopasna za čovjeka. Naseljava suha, kamenita i žbunovita mjesta, ali se susreće i po kamenitim liticama, gomilama kamenja, sunčanim obroncima i ruševinama, pretežno po nižim krševitim i brežuljkastim oblastima. Hrani se pretežno gušterima, ali povremeno i miševima i drugim sitnijim životinjama. Rasprostranjen je na južnim dijelovima Balkanskog poluotoka i grčkim otocima, Malti, Maloj Aziji, sjevernoj Siriji Kavkazu i istočnim obalama Kaspijskog jezera.

Poskok (Vipera ammodytes) je najduža (do 80 cm) i najotrovnija zmija Europe. Vrlo se jasno i lako razlikuje od ostalih zmija po karakterističnom izraštaju u obliku roga na vrhu gubice. Bojom tijela je vrlo varijabilna. Može se pronaći po toplim, suhim i kamentim mjestima, troma je. Penje se i po grmlju i nižem drveću (osobito u jesen kada se tlo ohladi), kada joj se tko približi, javlja se oštrim siktanjem. Hrani se pretežno miševima i drugim sitnim sisavcima, ali također i mladuncima ptica u gnijezdima, gušterima i ponekad drugim zmijama. Razvoj mladunaca se odvija u jajima unutar ženke, obično ih rađa 15-20. Dosta je čest u našoj okolici, inače je rasprostranjen u sjeverozapadnoj Italiji, južnom Tirolu, jugoistočnoj Austriji i ostalim zemljama Balkanskog poluotoka sve do Crnog mora i dijelu Male Azije.